migracija (lat. migratio: seoba).
1. U najširem smislu, prostorna pokretljivost stanovništva, a u užem smislu trajnija promjena mjesta stalnoga boravka pojedinaca ili društvenih skupina. Migracije su stalne ili privremene. Poseban je oblik privremene migracije sezonska migracija, u kojoj se odlazak i povratak migranata smjenjuju u, obično, godišnjim ciklusima. Redovita dnevna migracija ili tjedna migracija, odlazak iz mjesta boravka u drugo mjesto na rad, naziva se cirkulacijom. Nadalje, razlikuju se vanjske i unutar. migracije, prema tomu jesu li unutar državnih granica ili izvan njih. Migracije mogu biti organizirane ili stihijske, dobrovoljne ili prisilne. Granični je slučaj migracije nomadski način života, u kojem društvena skupina koja se seli uopće nema stalnoga mjesta boravka. Prema broju sudionika obiteljska migracija najmanja je grupna migracija, dok su migracije plemenâ, naroda ili društvenih skupina (profesionalnih, vjerskih itd.) njezini širi oblici. Osnovne su sastavnice migracije imigracija ili useljivanje i emigracija ili iseljivanje. Razlika između useljivanja i iseljivanja u nekom području naziva se migracijskim saldom, neto migracijom ili migracijskom bilancom. Ona može biti pozitivna (mehanički priraštaj stanovništva) ili negativna (mehanički pad stanovništva). – Začetci migracije nalaze se duboko u prethistoriji. Arheologija raspolaže mnogobrojnim dokazima o najstarijim migracijama, glavni pokretač kojih je bilo bježanje od loših i težnja za boljim uvjetima života, a oni su pretežno bili vezani uz geografske, osobito klimatske prilike i promjene. Više se zna o mnogobrojnim kasnijim migracijama cijelih plemena i njihovih saveza: velika seoba naroda (od IV. do pol. VII. st.) najpoznatija je masovna migracija iz davnije prošlosti. Zbog nagla razvoja sredstava za proizvodnju, otkrića nepoznatih zemalja, usavršavanja prometa kao i zbog neravnomjerna privrednog i demografskog razvoja, migracije poprimaju sve veće razmjere. Masovno useljivanje europskog, a djelomično i afričkog i azijskog stanovništva u Novi svijet najveće je migracijsko pomicanje svih vremena. Ti su razlozi doveli i do življih unutarnjih migracija. Privredna, politička i kulturna središta postala su u novije doba privlačna mjesta za unutarnje migracije. Zbog toga migracija selo–grad dobiva znatno veće značenje od migracije selo–selo i od migracije grad–selo. Porast stanovništva u gradovima, znatno brži nego što je porast ukupnoga stanovništva u državi u razdoblju industrijalizacije, treba pripisati migracijama. – Glavni su čimbenici migracija: demografski, ekonomski, politički i geografski (i njihove kombinacije). Najčešći je uzrok migracija veći nerazmjer u privrednim i demografskim prilikama između različitih područja. U području doseljivanja (migracijsko područje) redovito postoje mogućnosti unosnijega zaposlenja doseljenika nego u područjima odseljivanja (emigracijsko područje). Ako se između područja odseljivanja i doseljivanja na nekome širem području trajnije uspostave slični privredni, demografski i politički odnosi, mogu se formirati tradicionalni smjerovi najintenzivnijega migracijskoga strujanja (tzv. metanastazička strujanja). Međutim, značajnije promjene u konstelaciji čimbenika koji utječu na migracije brzo dovode do napuštanja tradicionalnih smjerova i usmjerivanja migracije u novim, povoljnim geografskim i socijalnim smjerovima. Politički čimbenici najčešći su uzrok prisilnih migracija (nacionalni, vjerski i rasni progoni, progoni političkih protivnika, međudržavno preseljivanje stanovništva, političke emigracije). Političkoga su značaja i različite organizirane migracije (kolonizacija) radi mijenjanja sastava stanovništva nekoga kraja ili radi suzbijanja depopulacije. – Migracija je društveni proces praćen dinamičnim i raznolikim promjenama. Veličina društveno-kulturnog utjecaja migracija i njihovih negativnih popratnih pojava ovise o odnosu migranata i starijega stanovništva u područjima useljivanja, jačini međusobnih kulturnih (jezičnih, nacionalnih, vjerskih) razlika koje olakšavaju, odnosno otežavaju njihovo međusobno stapanje, intenzitetu društvenih veza migranata s područjem iseljivanja, kao i o načinu na koji je do migracije došlo (→ emigracija).
2. U biologiji, izvanredna ili periodična seoba mnogih životinjskih vrsta radi osiguranja hrane (trofična migracija) ili života potomstva (genetička migracija). Izvanredne migracije javljaju se onda kada se neka vrsta previše namnoži pa mora potražiti nove izvore hrane. Periodične migracije poznate su u mnogih planktonskih životinja, morskih sisavaca, ptica i riba, a imaju pretežno genetički značaj. Najosebujniji su primjeri periodične migracije u riba i ptica. Jedan je od najzanimljivijih primjera seoba jegulja, koje odraslo doba života provode u slatkoj vodi, a samo radi mriješćenja zalaze u more (katadromne selice) putujući 5600 km iz eur. rijeka do mrijestilišta u Sargaškome moru. Losos radi odlaganja ikre također poduzima duga putovanja, ali u obratnom smjeru, iz mora u slatku vodu (anadromna selica), i tada prevaljuje udaljenost do 1500 km. – Od davnina su poznate seobe jata ždralova i divljih gusaka, pataka i labudova te noćne seobe ševa, čvoraka i močvarica. Prstenovanjem ptica skupljeno je mnogo više podataka o seobama; njihovim je proučavanjem utvrđeno, npr., da bijela roda preleti oko 240 km na dan, šljuka 400 do 500 km. Hrvatska bijela roda, koja zimuje u južnoj Africi, prevaljuje dvaput godišnje oko 9000 km, a arktička čigra, seleći se iz svojih arktičkih gnijezdilišta u antarktička zimovališta i vraćajući se natrag, preleti 32 000 km. Kulik, ptica iz por. vivaka, za seobe preleti 3300 km od Aljaske do Havaja. Oko 5 mlrd. kopnenih ptica seli se iz Europe u Afriku svake jeseni, a oko polovice ih se uspije vratiti sljedećega proljeća. – Migracija ptica znatno se razlikuje od migracije riba. Dok se ptice pred zimu sele u toplije krajeve da izbjegnu opasnosti od studeni i oskudice hrane, ribama njihove seobe najčešće ne donose nikakve izravne koristi već velike opasnosti i tešku iscrpljenost (npr. jegulja i losos). U seobama ptica sudjeluju i mlade i stare jedinke, a od riba putuju samo spolno zrele. Uzroci ribljih seoba nisu razjašnjeni. Smatra se da je mogući uzrok migracije međusobni utjecaj unutrašnjih fizioloških činitelja i vanjskih činitelja okoliša. Unutrašnji su činitelji neke periodične promjene metabolizma i dozrijevanje spolnih stanica, a to vjerojatno u migracijskih vrsta uzrokuje niz promijenjenih reakcija na vanjske činitelje (kemijska i fizikalna svojstva slatke vode i mora). Uzroke ribljih seoba neki traže u poremećaju ravnoteže osmotskoga tlaka, nastalom zbog promijenjenih odnosa između gustoće morske vode i gustoće riblje krvi. – Seoba ptica povezana je s njihovim godišnjim ciklusom. Kao unutrašnji činitelj i ovdje je odlučujuće dozrijevanje spolnih žlijezda, a vanjski je činitelj razlika u dužini dana i količini dostupne hrane. To stimulira ptičji međumozak i hipofizu, dovodeći ptice u tzv. selidbeno raspoloženje. U danjoj orijentaciji pticama pri seobi ponajprije služi Sunce, a sposobne su kompenzirati promjenu njegova dnevnog položaja s pomoću unutarnjega biološkog sata. Za orijentaciju mogu im poslužiti i istaknute topografske točke poznavanje kojih uče prijenosom među naraštajima. Noćni se let selica pri seobi pokušava protumačiti orijentacijom prema zvijezdama te osjetljivošću na Zemljino magnetsko polje (u mozgu i mišićima glave i trupa golubova i vrabaca nađene su čestice magnetita). Ptice se pri seobi, radi štednje energije, često koriste pogodnim zračnim strujama i vrlo su vješte u njihovu pronalaženju. Danju putuju orlovi, rode, ždralovi, lastavice, a noću čvorci, ševe, drozdovi, neke močvarice. Ima i mišljenja da pojavi migracije treba pridodati i instinkt predaka. On se oblikovao u davnoj geološkoj prošlosti, prije odvajanja pojedinih kontinenata, ali ga vrste, nošene instinktom vraćanja kući, slijede do danas.
